subota, 17. veljače 2018.

Riznica zagrebačke katedrale i kapela sv. Stjepana

Nekoliko fotografija iz riznice zagrebačke katedrale (1, 2, 3, 4, 5).

srijeda, 14. veljače 2018.

Župa sv. Eugena i sv. Cecilije

Brat Marko javio mi se iz Pariza gdje se morao satima probijati do centra, nepropisno parkirati, a možemo pretpostaviti i tući s grubim parižanima i imigrantima kako bi sudjelovao na misi Pepelnice u poznatoj župi sv. Eugena i sv. Cecilije. Poslao mi je nekoliko fotografija, pa sam ih odlučio podijeliti i s čitateljstvom ovoga bloga.





Našao sam da se iz župe mise prenose uživo preko interneta, a kasnije su dostupne snimke na youtubeu. Evo današnje mise tako da i mi možemo osjetiti djelić duhovne atmosfere.

Franjina korizma


Naime kada se nalazio na području Peruđe, tik uz jezero, nađe se na dan mesopusta u gostima kod nekog čovjeka izrazito mu naklona. Njega sv. Franjo zakune ljubavlju Kristovom da ga u noći prije Pepelnice preveze na neki otok onog jezera gdje ne obitavahu ljudi, tako da nitko ništa ne opazi. Domaćin to, zbog velike privrženosti koju je prema njemu gajio brižljivo izvrši; usred noći ustane i pripravi lađicu i na dan Pepelnice preveze sv. Franju na otok. Sveti Franjo nije ništa ponio od živeži osim dva mala kruščića. Kad se iskrcao na spomenuti otok, zakune onoga koji ga je prevezao da nikome ništa ne otkriva i da se ne vraća do Velikog četvrtka. Kad se ovaj udaljio od otoka, sv. Franjo ostade sam; kako ondje nije bilo nikakvog skloništa gdje bi se mogao smjestiti, uniđe u nekakvo gusto šipražje, gdje je drača tvorila nešto poput kolibe; i ondje je boravio nepomičan cijelu korizmu ništa ne jedući i ne pijući. Spomenuti se domaćin na Veliki četvrtak, kako je i rekao, vrati po blaženog Franju; i vidje da od spomenuta dva kruščića nije taknuto ništa osim polovice jednoga. Vjeruje se da je sv. Franjo i tu polovicu taknuo zbog toga da sačuva blagoslovljenom Kristu slavu četrdesetodnevnoga gladovanja i da s ono malo kruha otjera od sebe otrov isprazne slave; tako je postio po primjeru Krista četrdeset dana i četrdeset noći (usp. Mt 4,2).

utorak, 13. veljače 2018.

A u Hrvatskoj?

Danas sam slučajno primjetio na bitno.net-u članak o transplantaciji organa u kojem piše:
Katolički bioetički centar Anscombe sa sjedištem u Oxfordu, kritizirao je prijedlog britanske vlade koja želi promijeniti sustav doniranja organa u Engleskoj.

Prema dosadašnjem modelu, pojedinci koji nakon smrti žele omogućiti doniranje svojih organa moraju za to dati svoj dobrovoljni pristanak, dok bi se prema predloženoj promjeni pretpostavljalo da je osoba spremna donirati svoje organe, osim ako eksplicitno ne izrazi svoje protivljenje.
[...]
Katekizam Katoličke Crkve također se protivi novopredloženom pristupu. U točki 2296 u kojoj se bavi ovim pitanjem, Katekizam kaže „Presađivanje organa moralno je neprihvatljivo ako davalac ili njegovi koji na to imaju pravo nisu dali svoj izričit pristanak.“

Slično tome, Ivan Pavao II. je u svojem obraćanju sudionicima Prvog međunarodnog kongresa društva za presađivanje organa, održanom 1991. godine, između ostalog, rekao: „Transplantacija pretpostavlja prethodnu, eksplicitnu, slobodnu i svjesnu odluku sa strane donatora ili nekoga tko legitimno zastupa donatora… To je odluka da se ponudi, bez naknade, dio vlastitog tijela kako bi se pomoglo dobrobiti druge osobe“, čime je također istaknuo dimenziju dara koju doniranje organa u sebi mora sadržavati kako bi bilo prihvatljivo, te naglasio da odluka donatora, ili onih koji ga zastupaju, mora biti dragovoljna.

Iako nije potrebno dovoditi u sumnju dobre namjere onih koji žele promjenu sustava doniranja organa u Engleskoj, jasno je da njome dolazi do značajne promjene paradigme, prema kojoj osoba više nije u potpunosti vlasnik svojeg tijela, nego njegovi pojedini dijelovi mogu biti uzeti i bez eksplicitnog pristanka.

Država tako sebi uzima za pravo da u ime ‘višeg dobra’ narušava i fizički integritet pojedinca. ‘Više dobro’ može nekima u ovome trenutku izgledati opravdano (premda nije) – spašavanje drugog života, ali tko garantira da će jednom kada se zadiranje u utrobu pojedinca bez njegovog pristanka proglasi dopuštenim, to uvijek biti u svrhu izravnog spašavanja života, a ne nekog drugog ‘višeg cilja’.

Odluka pojedinca da donira svoje organe zasigurno je plemenita, i nema sumnje da bi se kvalitetnom kampanjom potaknuo još veći broj ljudi da se odluče na nju. No, s druge strane, ljudi imaju pravo biti skeptični da bi ih se, primjerice, moglo prerano isključiti s aparata u slučaju da su njihovi organi nekome potrebni, i država ne bi trebala imati pravo umjesto njih donositi odluku što će biti s njihovim dijelovima tijela.
Odmah sam se zapitao kakva je ovo vijest!?

Autor piše o prijedlogu promjene zakona u Engleskoj, a ni riječi o tome da je u Hrvatskoj slična stvar već desetljećima na snazi:
Članak 17.

(1) Organi s umrle osobe smiju se uzeti radi presađivanja samo ako se darivatelj za života nije u pisanom obliku protivio darivanju.

(2) Pisanu izjavu iz stavka 1. ovoga članka punoljetna poslovno sposobna osoba daje izabranom doktoru medicine primarne zdravstvene zaštite ili ministarstvu nadležnom za zdravlje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo).

U jednom pravilniku pak piše:
Članak 6.

Nakon utvrđene smrti mozga, bolnički transplantacijski koordinator mora o mogućem darivatelju bez odgode obavjestiti nacionalnog transplantacijskog koordinatora u svrhu provjere statusa umrle osobe u Registru nedarivatelja.

Ako se umrla osoba ne nalazi na listi nedarivatelja, bolnički transplantacijski koordinator obavještava obitelj umrlog o namjeri presađivanja dijelova tijela u svrhu liječenja.

Postoji i Kodeks medicinske etike i deontologije koji kaže:
Članak 5.
1. U slučaju moždane smrti, utvrđene na stručno prihvaćeni način, liječnik je obvezan u okviru pozitivnih propisa održavati život organa, dijelova tijela ili tkiva koji se mogu iskoristiti u svrhu liječenja drugih pacijenata. O namjeri da s mrtvog tijela presadi dijelove tijela, organe ili tkiva, liječnik će obavijestiti najbližu obitelj, odnosno skrbnika. Nije etično uzimanje dijelova tijela s umrle osobe radi presađivanja protivno volji obitelji ili ako se umrli za života tomu u pisanom obliku protivio.
No taj kodeks nema snagu zakona koji, kako smo vidjeli, uopće ne traži pristanak obitelji na transplantaciju. Iz razumljivih razloga, medicinski timovi neće obaviti presađivanje ako se obitelj usprotivi, ali to je samo stvar njihove dobre volje. Zakon poznaje samo osobno pisano protivljenje budućeg "mrtvaca" koje treba na predviđenom obrascu popuniti u triplikatu kod osobnog liječnika i poslati preporučeno u ministarstvo. Trenutno važeći zakon potvrđen je i na Ustavnom sudu.

Duhovna lirika utorkom 57


Jelka Jantarić
KRSTOKLJUNOV POSTANAK
(Stara legenda u novom obliku)

Kad raspeše Krista i potamnje sunce,
A potres kad zdrmo dolove, vrhunce,
Gomila je silna, što j’ pratila Njega.
Počela da plače, na sve strane bjega.
A On? Sam je osto, sam na svome križu,
Niz ranjeno Mu tijelo kaplje krvi kližu.
Okrunjena glava klonula na rame:
— »Oprosti im, Bože!« šapnu posred tame.
Nikoga zar nema suzu bar da spusti
Za Onog, što ovu divnu riječ izusti?
Jerusalemske kćeri, ni vas vidjet nije,
Zar On samcat ovdje navrh Kalvarije?
— — — — — — — — — — — — — — —
— »Prrrh, prrrh!« uto prhnu jedna ptica mala,
Povrh glave Krista baš je lepršala.
Kad ugleda čavle, što probiše ruke,
Srce joj se snuždi s tako teške muke.
— »Spasiti Ga treba!« glavicom joj munu
I već čav’o drži u slabašnom kljunu.
Uprla svom snagom, pa ga vuče, vuče,
Al joj trud uzalud, a srce joj puče.
Zadnjim dahom šanu: »Rad bih, al ne mogu!«
Pa se mrtva sruši do Kristovih nogu.
— — — — — — — — — — — — — — —
Njezin uzdah gore do neba se vinu,
Rekav, da je htjela pomoć’ Božjem Sinu.
Svemogućem bilo male ptice žao;
U znak hvale kljun joj unakrsni dao.
A mekano perje od krvi se Krista
Još i danas divnom crven-bojom blista,
Dok na spomen gorke muke Isusove
Narod ovu pticu »krstokljunom« zove.

utorak, 6. veljače 2018.

Duhovna lirika utorkom 56


Jelka Jantarić
KOKOŠJI RAZGOVORI

Na bunjištu selskog kneza
Sastale se koke,
Sastale se sve na poziv
Drugarice Soke.
Veselo im ona sprema
Južinicu malu,
Pa ih zato odmah vodi
U kokošju »salu«.
Kada ovdje zasjednu se,
»Trač« će započeti,
U kokoši ko u žena
Jezik vam je kleti!
Soka počne: — »Znate l’, drage,
Da je prija Kredla
Sedam malih najedanput
Prekjučer izlegla?
— »Samo sedam?« pita jedna,
Bijelka joj je ime,
— »Recite mi, zar se može
Ponositi time?
Dvanaest ja sam već izlegla
I petnaest, i više!«
Bijelka sve se »ešofira«,
Jedva da i diše.
— »Nešto drugo pričat ću vam
Od Sivke bez zubi,
Znate l’ da je, mislim jučer,
Odrezala »bubi?«
Sad od silnih »kokodaka«
Kokošinjac ori,
Zbilja ne znaš, tko najviše
Od njih sviju zbori.
Kad se stiša malo buka,
Progovori Kudra:
— »A njezina kćerka Fifi
Šminka se i pudra!
Kakva mati, takva eto
I kćerkica njena;
Nikad one na bunjište
Ne će bez parfema.
A taj parfem mora biti
Ravno iz Pariza,
Pričala mi ovo jutros
Žuta koka Liza.«
— »Oh, i Liza, to je neka!«
Ražesti se Soka,
»Prestala je jaja nesti,
Zar to radi koka?
Ona kaže, da to više
Sad u modi nije,
Nego rađe rumbu pleše
I šampanjac pije;
Ujutro pak dugo drijema
Il' romane čita,
Za zobanje, čeprkanje
Više ništ’ ne pita.
Već da su joj pralineji,
»Mirim« čokolada,
Il' — sramote! — cigarete,
Koje puši sada!«
Onda su još rešetale
Patkovicu Patku,
Što po staroj modi nosi
Suknjičicu kratku.
Sada su pak duge suknje
I »komplet« u modi,
Naravski, to budželaru
Malo više škodi!...
— »U tom Paun Patkovici
Jako konkurira,
Jer u modi ima »šika«,
Al ne i — manira.
Već ko neki bogatun on
Nosi mnogo »šmuka«,
Dok mu žena sa dječicom
Možda doma kuka.
Zar je nužno vječno nosit
Krunicu na glavi?
Bez tog znamo, da je Paun
Aristokrat pravi.«---
Za Purana kazale su,
Vazdan da blebeće,
Mudro šutit kao one
Nikad Puran ne će.
— »Utvara si strašno mnogo,
Što mu Paun striko,
Ko da od nas s njim u rodu
Ne mož’ biti nitko!«
Žale se na Guskovicu,
Što se sportom bavi:
— »Trči, leti, pliva, roni,
Može da s’ udavi!
I dječicu svoju sitnu
Ovim sportom muči,
Možda misli i piliće
Tome da nauči?
I bez tog je sa potomstvom
Neprilika grozna,
Tko da u toj derištadi
Svoju djecu pozna?
Ako jošte i ne pliva,
Al se nogometa,
Ili bavi sa turizmom
Širom bijela svijeta.«
Soka plače: — »Moji sinci,
Dva pjetlića mlada,
Pošli jednoć s kumom Marom
Put Zagreba grada.
Htjeli vidjet gradska čuda,
Moji, ah, blizanci,
Al’ na stolu purgerskome
Svrše ko — pohanci!« ...
Tad Kokotu Kukurilcu
Ne daju već mira,
Žale se što kćerkicama
Najrađe »hofira«,
A one su već matrone
S kapicom na glavi,
Soka eto uprav’ danas
Sedam ljeta slavi.

Svakom, svakom prišile su
Po krpicu koju,
Al ni jedna da se sjeti
Na pogrešku s v o j u.

utorak, 30. siječnja 2018.

Bapske priče? Ne, nego nauk Rajka Bundala.

Svi ti takvi [podanici Zloga] zahtijevaju da ih ljudi gledaju u oči da zloduh im njihov kroz otvorene oči uskoči u dušu.
Zato sveti gledaju ustranu. Stidljivi su radi čednosti i ponizni radi služenja. Od Krista se ne daju odvesti.
Nije dobro ljudima gledati u oči, osim dok im ukratko nešto ne priopćiš. Bestidnici i zlikovci nametljivo zure očima da ulove pogled žrtve, zavedu je pa je izrane. Naime postoji oblik magije koji se zove zlo oko. Njih je nužno uvijek izbjegavati, svladavati ih Kristom u sebi. Tome služi ustrajna molitva. (izvor)

jer ni riječ majka nije slučajan skup glasova. Kad dojenče preko sise ispusti svoj prvi glas, onomatopejski čujemo ga gdje govori ‘ma… ma-ma…’ Eto ti riječi: mama, majka. Ako se podrigne ili mu po dojenju proradi probava, oglasi se i onaj ‘…t…rrrrr…’ Eto ti i riječi mater – (ma… + t +rr). (izvor)

Sve u Svetom pismu počiva na riječi (smislu). Ako se Isus rodio u mjestu koje se zove Betlehem, što znači kuća kruha, a on kaže: „Ja sam kruh koji je s neba sišao.“ – onda i riječ Međugorje mora imati neko dublje značenje. Nije Gospa došla među ona okolna brda, nego odmah iza onih brda u mostarskoj nizini započinju od neprijatelja Božjih podmetnuti ratovi između katoličkih i pravoslavnih kršćana i između kršćana i muslimana. Među te duhovne gore dolazi nova Majka čovječanstva da spasi svu Božju djecu i ljude dobre volje od međusobnog istrebljenja na koje ih navodi Sotona. Tom značenju u prilog ide i samo ime Kraljica Mira, a i natpis na nebu kojega su pri jednom ukazanju mnogi vidjeli. „Mir! Mir! Mir!“ To izgleda kao da se obraća katolicima, pravoslavcima i muslimanima. (izvor)

U drugom si već koljenu od četvero nastao, u trećem od osmero, u četvrtom od šesnaestero, u petom od trideset i dvoje, u šestom od šezdeset i četvero, u sedmom od sto dvadeset i osmero. A u tom istom koljenu brakova tvoja djeca potječu od dvjesto pedeset i šest vaših predaka. I tako redom u istoj progresiji. Svaki je od ovih predaka priložio njihovu životu ponešto što u sebi nosi blagoslov ili prokletstvo, život ili smrt. Najteže ti je otkriti kašlje li ti to u djetetu neki predak, ti ili to djetetu dah prekida vlastita zloća. (izvor)

Jednog ljetnog dana u kolovozu 2008. u dubrovačkom samostanu Družbe Isusove po prilici sam želio i molio ovako:
«Gospodine i Bože moj! Oče, Sine i Duše Sveti – Ljubavi moja s Marijom! Po obećanju svome uvedi me Duhom Svetim u svu Istinu.
[…]

Nakon kratke bremenite šutnje, čim slegoše se i najtiši odjeci ove moje želje, učini mi se kao da me netko iz nutrine bezglasno upita:
«Čemu služi mjesečnica?»
[…]

Žena, što je po tvojoj odredbi nad nas postavljena kao majka čovječanstva, u to je vrijeme prva na udaru tog bezumnog razdora i mraka.
Još ako se dogodi kakav teži ispad, zaraza se mjesečnice raspršuje i na šire društvene krugove. Tad mjesečnicu imaju svi kojima je srce okadio bijes.
Nastanu li teži neredi, tad i u širem društvu netko nekom može prolijevati krv, jer se mjesečnica – za razliku od ostalih dana – poznaje po krvi. U svakom srcu koje svjesno mrzi i ubija, makar jezikom, krv je beživotna. A to znači menstrualna krv.
[…]

Ako se žena u napasti u bilo čemu iznevjeri Bogu, a potječe iz bludnoga roda, gdje joj je tijelo okaljano bludom već u roditeljskom sjemenu, ili se bludničenjem okaljala sama, a ipak bi htjela biti u Božjoj milosti, nevidljiva vojska bluda poput vučjeg čopora joj u te dane trga maternicu. (izvor)

petak, 26. siječnja 2018.

Put u propast


O. Pierre-Marie
O. Johannes Dörmann, Teološki put pape Ivana Pavla II. do molitvenoga
međureligijskog susreta u Asizu, dio II., sv. 3.

rtf / pdf

utorak, 23. siječnja 2018.

Gdje ste, o Judo, Pilatu, Kajfo, pismoznanci i farizeji, gdje ste?

Vrlo dobar članak objavljen danas, na blagdan sv. Emerencijane, na web stranici tjednika bosanskih franjevaca Svjetla riječi: Svetost – zaboravljena riječ? (arhiv 1, arhiv 2). Čestitke autoru fra Damiru Paviću.

ponedjeljak, 22. siječnja 2018.

Nije svaka tišina tišina

Mislio sam ovako nešto već prije spomenuti na blogu jer sam zadnjih mjeseci više puta iskusio da jedan mladi svećenik ubacuje "pauze" u misu. Vani sam tu praksu već davno susreo, posebno u crkvama gdje svećenici vole puno filozofirati.
Tišina u novom obredu mise je umjetna i ispražnjena od svog obrednog značenja. Ona ne nastaje iz toga što je svećenik zaokupljen radeći nešto potiho tako da se pojavi prirodni period tišine za sve ostale, niti nastaje iz toga što zbor pjeva gradual i aleluju. Budući da je ova "nova tišina" ovisna isključivo o volji i prosudbi celebranta, ona postaje suptilan mehanizam za pojačavanje njegovog statusa predsjedatelja slavlja jer on odlučuje kada će započeti i završiti s tišinom. Tako je sličnija joga meditaciji pod vodstvom gurua, nego kršćanskoj liturgijskoj molitvi.

subota, 20. siječnja 2018.

Opet u akciji


Izgleda da je zadnjih godinu dana glavni apologet Franjine revolucije na "kulturno-vjerskom portalu" bitno.net postao Ivo Džeba. Najčešće uz podršku glavnog urednika u svojim tekstovima pokušava progurati već izlizanu ideologiju "nešivenog ruha". To je ono kad ustanete protiv abortusa, a sugovornik odmah prigovara da zašto niste i protiv smrtne kazne na isti način. Ako kažete nešto protiv komunističkog nasljeđa, poklopit će vas sa osudom zapadnjačkog libertarijanizma, a ako prigovorite da kanonski zakon (kakav bio da bio u sadašnjoj inkarnaciji) ima razlog postojanja, odmah će vam naći sto primjera gdje "nije čovjek radi subote, nego subota radi čovjeka". Uglavnom je vrlo brzo jasno da takvi argumenti uopće nemaju namjeru baviti se širim pogledom i što potpunijim potkrepljivanjem stajališta. Cilj im je naprosto ušutkati protivnike. Stvar je vrlo prozirna, ali dobro služi liberalnim i modernističkim protivnicima katolicizma, pa su istu taktiku prihvatili i njihovi mutaviji drugovi, neokonzervativci.

Glavnog urednika Andrijanića koji je prije bio novinar Jutarnjeg lista oblikovao je ljevičarski duh kojeg se on još i sada očito s nostalgijom prisjeća. No dobro, njemu u prilog ide barem zanatsko umijeće koje je kao novinar ondje izgradio. Džeba nije opterećen takvom prošlošću, ali nažalost nema ni odgovarajuće kolumnističke kvalitete. Kod njega se pojavljuje neki izvitopereni čestertonovski duh koji je od meštra naučio da u katoličkoj vjeri i moralu postoje paradoksalne suprotnosti, ali ih koristi za banalna relativiziranja. Još kad se u to ulije opusdeiovska "poslušnost", dobije se koktel koji može barem nakratko, do idućeg papinskog ekscesa umiriti uznemirene katoličke savjesti. Nakon deset, dvadeset ili sto takvih "normabela" savjest se ili počinje trajno iskrivljavati ili joj treba sve jača i jača doza.

Zadnji Džebin komentar bavi se Franjinim performansom u avionu. Kao što znate, papa Franjo je "spontano" oženio dvoje zrakoplovnih djelatnika koji su se civilno vjenčali prije osam godina, ali je crkva u kojoj su tada mislili sklopiti sakrament nastradala u potresu! Objašnjenje za trogodišnjake. U međuvremenu su dobili i djecu. Papa se izgleda nije obazirao na kanone i običaje koji zahtijevaju pripravu na ženidbu, provjeru da zaručnici mogu sklopiti sakrament, a nije spomenuto ni da su se prije ženidbe ispovjedili, barem kako bi se izbjegla sablazan, ili to više ni ne postoji? Time je Papa dao municiju budućim napornim parovima da maltretiraju svoje pravovjernije župnike vezano uz želje da ih se vjenčava izvan crkve ili da im se ne stavlja u zadaću terete poput odlaska na zaručničke tečajeve ili razdvajanja u postelji.

Navodno je Papa rekao "Ženidba je sakrament koji svijetu nedostaje. Nadajmo se da će ono što ste vi sada učinili poslužiti kao nadahnuće drugim parovima. Zato sam ovo učinio", a Džeba nam navodi podatke koji govore kako je broj i udio crkvenih brakova u Hrvatskoj i svijetu u velikom padu. Je li netko možda sumnjao u to da je takvih ženidbi sve manje? Pa prvi će baš svećenici priznati da se velik broj mladih još uvijek odlučuje na crkvenu ženidbu samo zbog ambijenta i scenografije, inače bi bilo i gore. I Džeba priznaje ono što je očito: "ovaj dio ionako nije bio posebno sporan", ali upravo ga je i naveo da bi pokušao potkrijepiti svoju tezu kako je Papin čin bio šok koji bi nas trebao razdrmati s obzirom na te činjenice. Ček, ček, to što je Franjo počeo glumiti Elvisa u Las Vegasu, trebalo bi nas šokirati i potaknuti da radimo na zaustavljanju pada broja crkvenih vjenčanja? Kako točno, tako da svećenici i vjernici slijede Franjin primjer? Da se ženidbe obavljaju po šumama i gorama, na plažama i u podmornicama? Da oni koji su dugo u konkubinatu konačno pozovu župnika na kavu ili rakiju u obližnju gostionicu i riješe papire?

Kaže Džeba: "Pokušao se proširiti dojam da Papa, svojim ‘neozbiljnim’ pristupom, sklapanje ženidbe doživljava kao igrokaz, iako je odmah naglašeno kako je sve obavljeno valjano i doktrinarno ispravno, a osobe koje su sklopile ženidbu živjele su već osam godina zajedno, imaju dvoje djece i izrazile su jasnu nakanu biti trajno zajedeno." Nije nitko morao "pokušavati proširiti dojam", svatko tko je pročitao izvještaj ili čak samo vidio fotografije, dobit će takav dojam. Što mu to znači da je "sve obavljeno valjano i doktrinarno ispravno"? Zakonika kanonskog prava se očito nisu držali, ali eto Papa ih je od toga oslobodio. Valjda su zaručnici katolici i do sada neoženjeni, pa nije bilo neoprostivih zapreka, ali ako je to htio reći, onda je mogao napisati "bili su ispunjeni svi apsolutno nužni uvjeti".

I onda slijedi potpuno nadrealan odlomak:
Valjalo bi takve kritičare podsjetiti da je isti taj papa Franjo prije godinu i pol na pastoralnom kongresu Rimske biskupije dao jednu prilično snažnu izjavu kako dobar dio crkvenih brakova nije valjano sklopljen jer parovi sakramentu ne prilaze uzimajući u potpunosti u obzir sve njegove zahtjeve. Trebalo je imati hrabrosti da Sveti otac  izgovori tako drastične riječi, ta svi žele instituciju na čijem su čelu pokazati u što boljem svjetlu, ali tim više su one svjedočanstvo da Franjo nema površan pogled na zahtjeve sakramenta ženidbe. Ti se nevaljali brakovi koje je Papa spomenuo, doduše, ne sklapaju u avionima, ali nekako se čini da sablazan koju izazivaju nije ni približno jednaka jučerašnjoj.
Da, Papa je rekao da većina (a ne dobar dio kako je kasnije krivotvoreno) crkvenih brakova nije valjana, još uvijek se toga sjećamo, ali to ide upravo kontra svega što Džeba opravdava. Na lažnim sinodama o obitelji su se svi barem izvanjski složili da je potrebna temeljitija priprava na brak koja bi zaručnicima posvijestila koji su zahtjevi sakramenta ženidbe kao i pomogla da se nose s budućim teškoćama. No znamo da je na orkestriranim sinodama to organizatorima bila zadnja rupa na svirali. I koje "šokantno" rješenje nudi Papa Franjo? Učinimo sklapanje crkvene ženidbe još banalnijim. Mislim da sve ovo skupa pokazuje prezir koji Franjo ima prema sakramentu ženidbe: Većina laika je nesposobna valjano sklopiti sakrament ženidbe, oni koji ga nisu sklopili također mogu živjeti konkubinat u milosti Božjoj, a ako ga i odluče sklopiti, to je više-manje potpisivanje papira i prilika za slikanje. Konačno, ako veza ne funkcionira, postoji ubrzana procedura poništenja braka koju je isti Papa donio.

Tvrdnja o tome kako "svi žele instituciju na čijem su čelu pokazati u što boljem svjetlu" je groteskna, pa Papa upravo gradi svoju popularnost od početka pokazujući kako je on supermilosrdni reformator nasuprot okamenjene nemilosrdne korumpirane kurije i ostatka farizeja i zakonoznanaca koji još inzistiraju na nekim elementima katoličanstva u Crkvi. Je li Džeba ikada poslušao neko od Papinih božićnih čestitanja članovima rimske kurije ili barem pročitao meditacije koje svakodnevno izgovara u Gostinjcu sv. Marte?

Konačno Džebin cinizam doseže kulminaciju:
Dakako, nije prvi puta da vjernici papu izlažu brojnim kritikama. Sveti Josemaria Escriva je u vrijeme Pavla VI. i napada na sadržaj enciklike Humanae Vitae upozoravao na nekatolički stav onih koji “tvrde, s nevjerojatnom lakomislenošću, da je papa kada ne govori ex cathedra samo privatni teolog podložan pogrešci”, upozoravajući na “nevjerojatnu uobraženost kojom pretpostavljaju da papa griješi, dok oni ne.” No ta je lakomislenost danas došla do takvih razmjera da se stvorilo ozračje u kojem je jednostavnije kritizirati papu, iz kojeg god razloga, nego misnog čitača.
Na ovo se zaista ne može mnogo reći. Budući da autor očito nije idiot, jedina moguća pretpostavka je da ovo piše kao argument za "neuke" vjernike koji su uznemireni zbog svih podjela u Crkvi koje vide čak i oni koji ne prate gotovo nikakve objektivne crkvene vijesti. Džeba sigurno zna da je otvorena sezona lova na Humanae Vitae upravo na temelju Amoris Laetitia koja, kako su to i četvorica kardinala s dubijom i teološki kritičari pokazali, upravo uništava temelje katoličkog morala i vjere. Teško me može šokirati stanje u Crkvi danas. Ali da jedan katolički, štoviše opusdeiovski intelektualac komentator ovako ležerno govori "pa, pa" razumu to mi je, priznajem, i danas šokantno. I ne mogu se riješiti grča misleći kako su liberali koji se zalažu za sodomiju, ređenje svih spolova i rodova, odbacivanje svega što nas je Krist Gospodin učio, sto puta pošteniji od ovakvih katolika.

Ima još toga što bi se moglo raskrinkavati u Džebinom tekstu, ali kakva korist od upozoravanja na njegove lažne ekvivalencije i nepostojeće argumente nakon ovoga.

Moram priznati da je autor komentara postigao barem jedan cilj. Kad sam pročitao njegov tekst, Papa Franjo mi je postao tisuću, ma milijun puta simpatičniji. Jer za razliku od ovakvih njegovih apologeta, on barem ima hrabrosti jasno i glasno reći da ga nije briga ni za Crkvu ni za njezinu Tradiciju i da će je, koliko mu to dragi Bog dopusti, pokušati preoblikovati na svoju sliku i priliku.

Ponekad je teško povjerovati na koju razinu se bitno.net može spustiti. Svaka im čast za dobre stvari koje objavljuju, ali što im to vrijedi uz ovakve članke.