utorak, 21. studenoga 2017.

Duhovna lirika utorkom 55


Papa Leon XIII.
(priredio Ante Špoljar)
PRESVETOJ DJEVICI

O nebeska sveta majko,
Kako si mi srcu draga!
Milo mi je izricati:
„Zdravo, moja majko blaga!“
Ti si sreća za me prava,
Moja nada, moja ljubav,
U nevolji svakoj si mi
Zaštita i oslon ubav.

Kad mi dušu zabrinutu
Stanu mučit razne strasti,
Kad se na nju ojađenu
Spusti kakav oblak tmasti:
Tada, ne daj Djevo, sveta,
Da ti strada biedno diete,
Već na one privini ga
Grudi svoje, grudi svete!

Kada jednom se približi
Čas posljednji žiću momu,
Satri svaku moć i snagu
Kletom duhu paklenomu.
Na umoru zatisni mi
Utruđene moje vjeđe,
A izruči dušu Bogu,
Da u vječnost sretno prieđe.

petak, 17. studenoga 2017.

Razorite svoju opakost, a ne crkvene "bedeme"


O. Ratzinger, Von Balthasar i razaranje bedemâ
Joseph Shaw
22. XII. 2015.

S obzirom na reakcije (mahom tviterske) na moj tekst o primjedbi o. Ratzingera iz 1969. da će silna snaga prostrujati iz Crkve kad sve njezine "građevine" i "povlastice" budu posve uništene doima me se kako teško mnogi ljudi uspijevaju prepoznati liberalizam kad ga vide. Ni nakon toliko godina mnogi ljudi konzervativnih, čak tradicionalnih, instinkata zapravo ne shvaćaju o čemu se kod liberalizma radi. Trebalo bi biti očevidno da je taj odlomak iz 1969. godine izraz liberalnih pogleda, njihovo upravo tipično izlaganje. U svojoj (znatno kritiziranoj) ranoj knjizi Načela katoličke teologije o. Ratzinger je napisao:
"Činjenica je, kako je to Hans Urs von Balthasar istaknuo još 1952., da se (...) ona [Crkva] mora odreći mnogočega što joj je dosad pružalo sigurnost i što je uzimala zdravo za gotovo. Mora uništiti stare bedeme i pouzdati se isključivo u štit vjere."

To je, naravno, istovjetna misao onoj izraženoj u odlomku koji sam citirao u prijašnjem tekstu. Nipošto žalostan zbog gubitka, nazovimo je tako, crkvene institucijske prtljage, o. Ratzinger smatrao ga je potrebnim i dobrim. Tu je naprosto na Crkvu primijenjeno ono što politički liberali govore još od Rousseaua, a danas glasnije nego ikad. Uništite institucije, uništite strukture, običaje, predaje i očekivanja tradicionalnog društva, morala, obitelji i države, pa će nastupiti veliko buđenje, veliko oslobođenje, velik procvat čovječnosti. Nismo li se tih savjeta naslušali? I nije li njihova besmislenost dovoljno očevidna?

Politički liberali vole reći da su kapitalizam i ono što oni zovu jezgrenom obitelji tlačiteljski sami po sebi. Proširenoj pak obitelji i maloposjednicima nisu nimalo naklonjeniji: Staljin i Mao preobličili su industriju da bi služila državi, a ne dioničarima; ali suočivši se s ljudima koji žive na tradicionalan, predindustrijski način, smatrali su potrebnim da ih masovno poubijaju glađu i strojnicama. Ne, feudalizam je liberalima čak i mrži od kapitalizma, jer su feudalne društvene institucije moćnije, i stoga po definiciji, s liberalnoga gledišta, moćnije tlačiteljske. Budući da oni ne vjeruju u istočni grijeh, zacijelo ugnjetavanje iz ovih "struktura" sprečava da sve bude bajno.

Nemojte komuniste kriviti što ne planiraju kako stvari organizirati nakon revolucije. Nemojte svjetovne liberale kriviti što ne promišljaju kako odgajati djecu nakon što rastava, kontracepcija, socijalna skrb i rodna teorija jednom zauvijek dokrajče instituciju ženidbe. Nemojte liberalne katolike kriviti što ne razmišljaju kako će mladež usvojiti vjeru bez sustavne kateheze i navikavanja na prakticiranje pobožnosti. To nisu slučajni propusti. Ti ljudi iskreno vjeruju da se nitko ne treba brinuti za tu veličanstvenu budućnost. Kad ne bude tlačiteljskih institucija da gaze ljudski duh, sve će biti divno, divno! Zar ne vidite? Zora sviće! Ako zapreke ostanu, bit će uništene poput prvih protivnika revolucije! O, da, možda ćemo za omlet trebati razbiti nekoliko jaja, ali isplatit će se.

Znamo tu priču, i znamo da je iskušavana – još kako iskušavana – i nikad ne uspije, jer najmoćnije zapreke miru i skladu u nama su: sebične i poremećene želje pale ljudske naravi. Naravno, bilo je tlačiteljskih običaja i institucija kroz stoljeća, tako da se tradicionalist nalazi pred složenom i tananom zadaćom reformiranja i pročišćavanja pri održavanju, jačanju i prenošenju institucija koje su se razvile; jer iako se mogu zloupotrebljavati, one postoje da ograniče priliku za zločin i grijeh te da njeguju vrlinu i olakšaju uzajamnu pomoć.

Kriza Crkve zrcali krizu društva, jer revolucionarna ideologija koja uništava crkvene institucije nije drugo nego religijska inačica revolucionarne ideologije koja nagriza vitalne organe svjetovnog društva već dva stoljeća i više. S društvenom krizom ženidbe i obitelji poklapa se crkvena kriza, ne samo u ženidbenoj i obiteljskoj praksi nego i u teologiji. U oba slučaja mnogi "konzervativci" odlučni su oduprijeti se onomu što liberali žele učiniti sutra, ali prihvaćaju ono što su liberali učinili jučer i prilagođavaju se onomu što liberali čine danas. Trebamo vidjeti jasnije od toga; trebamo raditi ne na usporavanju revolucije, nego na obnovi onih "građevina" i "bedema" od kojih su živjeli naši predci.

O čemu je riječ? O vježbama i običajima, zakonima i institucijama koji utjelovljuju vjeru, naviještaju je drugima, povezuju katoličku zajednicu i pomažu pojedincu da živi dobrim životom. Riba petkom, ženino pokrivanje glave u crkvi, Angelus, katoličke škole i bolnice, kanonsko pravo, a nadasve tradicionalna liturgija i institucije naravnog zakona, kao što je obitelj, i božanskog zakona, kao što su sakramenti te sama Crkva.

Zašto bi ijedan katolik radije živio bez čitavog spektra takvih stvari, ako bi mogao birati? Zato što su, nekom pomutnjom, ljudi poput Von Balthasara i mladog o. Ratzingera, tvrdokornije liberale da i ne spominjemo, mislili da su one načinjene za krutost i nezdravo discipliniranje, nasuprot spontanosti i autentičnosti. (Nema sumnje da su za one "bedeme" ustanovljene naravnim i božanskim zakonom napravili iznimku, iako se s gledišta liberalne ideologije ta iznimka čini proizvoljnom.)

Liberalni prigovor protiv "bedemâ" zasniva se na zrnu istine glede načina na koji se možda postupalo u stanovitom razdoblju te na golemoj količini romantičarske i racionalističke ideologije. Običajni i formalni postupci mogu biti nešto najiskrenije što činimo; mogu biti najjači izraz naših najdubljih predanja. Sjetimo se svečanih obećanja, kao što je ženidbeni zavjet, ili običajnih izraza privrženosti. Oni su formalni jer su važni; običajni su jer su postali dio samih naših duša.

Biskup Fulton Sheen vrlo je dobro na argument o uništavanju bedemâ odgovorio malom prispodobom (Chestertonovom, kažu mi. Ja sam je čuo u snimci njegova govora, ali sam tekst na internetu našao na Rorate Caeli).
"Usred velikog mora bio je jedan otok s velikim, visokim zidom. Na tom otoku živjela su djeca, vrijeme provodeći u pjesmi i igri. Jednog dana doveslali su na otok neki ljudi. Sebe su nazvali osloboditeljima i upitali djecu: 'Tko je postavio ove zidine? Tko je izgradio te zapreke? Zar ne vidite da one sputavaju vašu slobodu? Srušite ih! Budite slobodni!'

Djeca su srušila zidine. Dođete li sada tamo, naći ćete djecu zbijenu na sredini otoka, boje se pjevati, boje se igrati, boje se plesati, boje se da ne padnu u more!"



http://www.lmschairman.org/2015/12/fr-ratzinger-von-balthasar-and.html

srijeda, 15. studenoga 2017.

I zato braćo...

Pročitao sam negdje da je u zagrebačkoj katedrali slavljena misa "u čast boga Dioniza", pa sam iz razumljivih razloga odlučio provjeriti tu informaciju. Nisam našao potvrdu, ali sam naišao na događaj koji se zaista odvijao u katedrali: primanja i promaknuća u nekakav Europski vinski viteški red. Taj je "viteški red" navodno zasnovan na tradiciji reda svetog Jurja iz 15. stoljeća, a u današnjem obliku postoji od obnavljanja prije nekoliko desetljeća. Članovima je cilj da njeguju i šire vinsku kulturu, promiču vino, njeguju njegovu izvornost i kakvoću te podupiru socijalnu i karitativnu djelatnost. Geslo reda je "u čast Bogu i u čast vinu", a slogan "Oružje dolje, čaše gore!" (izvori: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9).

Koliko sam shvatio, "viteški red" nije vezan uz Crkvu za razliku od primjerice Malteškog reda ili Reda svetog Groba jeruzalemskog. Članovi tog društva ne moraju biti katolici, a sudeći po ciljevima radi kojih se udružuju, bitno je jedino da vole vino. U Hrvatskoj su po katoličkim crkvama, pa i katedralama već održavali svoje obrede, a članovi su i neki naši svećenici te biskupi kao primjerice varaždinski i banjalučki biskup.

utorak, 14. studenoga 2017.

Smrt Raymonda Diocrèsa

(Les Belles Heures du duc de Berry, 94-95v)


Oko godine 1084. jedan poznati čovjek, slavni profesor Svetog Pisma, prispio je kraju svoga života. Klerici i ostali sakupiše se u Parizu na njegovu sprovodu kako bi ga održali uz uobičajene počasti.


No, kad je pokojnikovo tijelo okruženo promatračima trebalo položiti u grob, ono povika: "Na pravednom sudu Božjem sam optužen!" Čuvši to, svi prisutni zaprepašteni odnesoše tijelo u crkvu spremivši ga do sutra.


Idućeg dana dok su se služili pogrebni obredi, mrtvac ponovno povika: "Na pravednom sudu Božjem sam prosuđen!" Tada još začuđeniji, jer sud može biti na dobro ili na zlo, odlučiše spremiti tijelo do sutra.


Sutradan, dok su se svi sastali da pokopaju mrtvaca, ponovno zavika: "Na pravednom sudu Božjem sam osuđen!" Nato se svi uplašiše što čovjek s takvim postignućima može biti izgubljen. Jedan među njima, Bruno, progovori svojim učenicima: "Čemu se mi, bijednici, trebamo nadati? Bježimo stoga i živimo u samoći."

***

Raymond Diocrès, profesor na Sorbonni, čovjek koji je bio na veliku glasu po učenosti i kreposti, umro je u Parizu. Tri dana kasnije, njegov lijes, lijepo ukrašen znakovima službe, svečano je unesen u katedralu praćen od kolega profesora, velike grupe studenata i brojnih svećenika.

Tisuće su pohodile sprovodne obrede, bezbrojne su svijeće zapaljene i molitve upućene za njega od strane onih koji su se divili tako velikom znanju i vrlinama časnoga pokojnika. No kada je kor u Službi za mrtve došao do retka koji sveti Job pita u Pismu: "Koliko imam bezakonja i grijeha? Pokaži mi moja zločinstva i prestupke!", iznenada se tijelo koje je ležalo na odru pomakne pred njihovim očima, sjede i zavika glasom očajnika koji se slagao s očajem u njegovim očima: "Na Božjem sam sudu optužen, suđen i osuđen".

Rekavši to, pade nazad više se nikad ne pomičući. Tako je svjetski poznati profesor skrivao poroke pod vanjštinom vrlina. Ali Bog, koji poznaje srca, znao je njegove grijehe i kaznio ga za njih.

Ovaj je događaj potaknuo sv. Brunu da do krajnosti odbaci sve slasti ovoga svijeta, osnuje samostan u planinama, dom kartuzijanaca koji su do današnjeg dana poznati kao najstroži i najviše isposnički od svih redova.

(Eustache Le Sueur, scene iz života sv. Brune)

Raymond propovijeda, neki poput sv. Brune slušaju, drugi se dosađuju. 

Raymondova smrt.

Najbolja propovijed koju je Raymond ikada održao bila je poslije njegove smrti. 

Posljedica sažete, iskrene i dobre propovijedi: obraćenje slušača.

četvrtak, 9. studenoga 2017.

Jedinstvo i različitosti


Čitajući rasprave koje su pokrenute člankom p. Nodila, počeo sam razmišljati koliko je zapravo lažno one koji danas komentiraju s "katoličkih" pozicija pokušavati utrpati u nekakvo jedinstvo.

Ima puno toga što razdvaja ljude koji su kršteni u Katoličkoj Crkve, a žele i danas biti katolici. Ne mislim tu samo na neke, rekao bih, normalne razlike: kojemu svetcu se više molimo ili se njegovim učenjem nadahnjujemo, kako gledamo na razne svjetovne stvari i slično. Ne mislim čak ni na neka važnija pitanja poput toga je li Međugorje mjesto sotonskih ukazanja ili pak najveće Marijine prisutnosti na Zemlji nakon Njezina Uznesenja.

Ponekad, kad pročitam što pišu drugi katolici, imam osjećaj kao da živimo u paralelnim dimenzijama. Kao da je svatko od nas u nekom svome krugu iz Vennovih dijagrama vjerskih, moralnih i liturgijskih postulata koji se rijetko kada potpuno preklapaju. Izgleda da su današnji katolici osuđeni na neprestani životni 'ekumenizam': tražiti kod drugih katolika u kojim se katoličkim stavovima uopće možemo složiti. No kao što je stvarni, međureligijski ekumenizam promašeni projekt koji čovjeka može samo po čudesnom, kontraindiciranom putu dovesti do jedine istinite vjere, tako je i ovaj 'životni ekumenizam' zapravo uzaludan. Razmišljam pripadam li ja istoj religiji kao primjerice jedan Hrvoje Vargić, p. Ivan Ike Mandurić, kardinal Cupich ili na koncu konca papa Franjo, Jorge Mario Bergoglio.

Reći će netko, što si tako skučen u svojim nazorima, moraš prihvatiti da se katolici mogu legitimno razlikovati u svojim gledištima. Ali problem i jest u tome što ja ne vidim kako pomiriti s katoličanstvom to da Franjo promiče preljub ili neće kleknuti pred Presvetim, da Cupich brani pobačaj ili pederske unije, da Mandurić čak i onu jadnu, siromašnu i napola mrtvu liturgiju novus orda slavi kao protestantski show, da Vargić temelji svoju filozofiju na slobodi govora i vjerovanja itd.

Je li onda zaista jedino rješenje da kažem: "Više je toga što nas spaja, nego razdvaja". Na to mi se spontano javlja još i jača reakcija, no što je tjeskoba koju p. Nodilo osjeti kad čuje za novu akciju Vigilarea. Sjetim se priče iz života pustinjskih otaca:
Govorahu o abba Agatonu kako su mu došli neki koji su čuli da ima jak dar rasuđivanja. U želji da vide hoće li se naljutiti, rekoše mu: "Jesi li ti Agaton? Čujemo o tebi da si bludnik i oholica." On odgovori: "Da, tako je." Zatim ga upitaše: "Jesi li ti onaj Agaton, blebetalo i ogovaralo?" On odgovori: "Ja sam." Rekoše opet: "Jesi li ti Agaton, krivovjerac?" Odgovori: "Nisam krivovjerac." Upitaju ga: "Reci nam zašto si podnio sve što smo ti do sada rekli, a ovu riječ ne prihvaćaš?" Reče im: "Ovo prije sam sebi pripisao jer je to od koristi za moju dušu, no krivovjerje je odvajanje od Boga, a ja se ne želim odvojiti od Boga." 

Ima neki ljutiti komentator ovog bloga koji me često ispituje jesam li konačno progledao i postao sedevakantist poput njega. Pretpostavljam da je ljut jer mu ne objavljujem umotvorine. Moram ga razočarati. To što je Franjo vjerojatno najgori papa u povijesti Crkve, ne daje mi za pravo da kažem kako nije Papa.

No vratimo se "ekumenskom dijalogu" s drugim katolicima ili barem katoličkim komentatorima. Čini mi se da je nepremostivost razumskog neslaganja (a mi katolici smo se barem uvijek ponosili razumnošću vjere), a ne samo neke emotivne usklađenosti, prvenstveno uvjetovana teškom krizom principa jedinstva. Budući je papinstvo u tako ozbiljnim problemima, teško je očekivati jedinstvo na bilo kojoj nižoj razini. Očito je to rana koju katolici moraju i osobno nositi i trpeći prikazivati. Meni se, da nastavim tu analogiju, čini bolje da ta rana ostane otvorena i vidljiva, nego da je pokrivamo puderom šutnje i svakojakim nečistim krpama aktivizma samo zato da bi svijet mislio kako smo dobro, jaki i spremni da se obranimo. A za to vrijeme, sepsa se širi.

Ključno je da nužnoga i najbitnijega ne samo da nismo lišeni, nego nam to nitko i ne može uzeti: trebamo moliti Trojedinog Boga, Majku Božju, svece i anđele. Gospodin jedini može promijeniti ovo katastrofalno stanje. Zašto bismo uopće htjeli da drugi misle kako "ipak nije tako loše"? Ne kažem to da bismo zajednički iščekujući apokalipsu zanemarili svoje dužnosti, nego zato da nam se i drugi otriježnjeni pridruže i potaknu nas u molitvi.

nedjelja, 5. studenoga 2017.

Sažeti pregled situacije

Poslušajte vrlo dobro izlaganje uravnoteženog i istinoljubivog novinara Edwarda Pentina koje posebno preporučujem klericima i onima koji pišu o zbivanjima u Katoličkoj Crkvi. Pentinova objašnjenja su ujedno optužujuća kritika za sve naše vjerske medije poput Glasa Koncila, IKA-e, HKR-a, Radio Marije, Laudata, bitno.neta itd.


petak, 3. studenoga 2017.

Gostujući autor - Haydockov komentar Biblije

U tijeku su prijave za volonterski projekt koji se tiče prevođenja poznatog Haydockovog komentara. Razloga za takav pothvat ima mnogo, pogotovo u Republici Hrvatskoj. Za one koji nisu upoznati s komentarom, potrebno je reći par crtica:

1. Komentar je izdan zajedno s Douay Rheims prijevodom Vulgate riječ po riječ 1859. godine.
2. Vrijednost komentara proizlazi iz detaljnog objašnjavanja svake knjige Svetog Pisma, redak po redak, koristeći izvore poput dokumenata crkvenih koncila i zapisa crkvenih otaca (Sv. Augustin, Sv. Jeronim, Sv. Ivan Zlatousti...).
3. Komentar kroz glavne retke jasno, logično i konzistentno opovrgava mnoge protestantske hereze i hereze koje su se pojavile u ranoj Crkvi te jasno objašnjava istinitu (katoličku) interpretaciju tekstova.

Sam komentar u PDF verziji ima preko 2000 stranica, stoga je očita potreba dodatnih ljudi. :)

Od zainteresiranih se traži znanje engleskog jezika, dok znanje latinskog i grčkog u ovom trenu nije potrebno. Upravo zbog toga što je ovo volonterski projekt, zahtjevi što se tiče posla neće biti veliki. Očekuje se prijevod određenog dijela komentara jedan sat tjedno (tj. 0.60 % vremena na tjednoj bazi), pa koliko dragi Bog dao da prevedemo, toliko ćemo prevesti. Nakon što se skupi određeni broj ljudi, cijeli tim bi radio samo na jednoj knjizi (prva će biti komentar Matejevog evanđelja). U slučaju da se javi 5 ljudi, predviđam da bi u roku od mjesec, mjesec i pol imali prvi draft prijevoda Evanđelja po Mateju koji će zasigurno umnožiti vjeru mnogih katolika, ali i obratiti mnoge druge duše u jedinu i istinitu vjeru, što će Gospodinu sigurno biti drago.

U slučaju prijava ili dodatnih pitanja, neka zainteresirani slobodno pošalju mail na justformedia958@gmail.com .

ponedjeljak, 30. listopada 2017.

Bravo!



Prošle subote, 28. listopada 2017., u 16 sati u katedrali svetog Mihaela i svete Gudule u Bruxellesu održavala se protestantska ceremonija kao komemoracija petstote godišnjice reformacije.

Propovijedao je pastor Steven Fuite, a uz mjesnog nadbiskupa kardinala Jozefa De Kesela, prisustvovali su i drugi religiozni vođe i predstavnici svjetovnih institucija.

Grupa mladih katolika odlučila je za to vrijeme moliti krunicu što je spriječilo početak propovijedi pastora Fuitea. Pozvana je policija koja je iznijela mlade katolike i protestantska orgija u ovoj katoličkoj katedrali mogla se nastaviti.

subota, 28. listopada 2017.

Tradicionalna Misa na Sisvete u 11,30

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
U zagrebačkoj crkvi sv. Martina služit će se tradicionalna latinska misa na svetkovinu Svih svetih u srijedu 1.11.2017. u 11,30 sati.

utorak, 24. listopada 2017.

Bitno.net vs. Vigilare

Čitam na bitno.netu da je Vigilare pokrenuo akciju protiv bivšeg predsjednika Josipovića jer "se izrugivao s našom vjerom i vrijeđao osjećaje Hrvata katolika".

Otiđoh se prvo informirati o čemu se radi. A tamo stranica koja nazivom "Proces Josipović", fontom kao sa starije pisaće mašine i uređenjem neodoljivo podsjeća na optužnice kakve se može čitati po arhivima komunističkih sudova. Čini mi se malo kontraproduktivno. No dobro, pogledajmo sadržaj problematičnih Josipovićevih izjava. Tu me tek dočekao šok. Josipović bezobrazno piše o kleru, o vjerskim sadržajima na televiziji te o udruzi Vigilare i njezinu predsjedniku Batarelu. Jest da mi se nije dalo detaljnije iščitavati njegove izjave, ali nisam naišao ni na kakvu blasfemiju, nego na plitke klišeizirane fraze kakve koristi "lijeva inteligencija" kad govori o ovim stvarima. Kladim se da bi čak i većina katolika, pogotovo onih koji ne idu svake nedjelje na misu ili iz drugih razloga žive u teškom grijehu, potpisali ovakve izjave. Naravno, trebalo bi ukloniti ime autora jer se inače pravi desničari možda i ne bi složili s komunjarom.


Nije mi baš jasno zašto Vigilare provodi ovu uzaludnu akciju. Puno čitanije i utjecajnije osobe pišu po novinama i portalima neizmjerno gnusnije stvari od ovih Josipovićevih. Tko bi se, uostalom, uopće sjećao ovog ispranog političara da mu Vigilareovci ne pridaju na ovaj način pažnju. I što će se točno dobiti time što će na sudu pasti ova tužba za "vulgaran i neprihvatljiv neologizam 'katolička džamahirija'"?

Prešao sam zatim na bitno.net-ov članak koji je napisao p. Nodilo. Nevezano uz ovu priču, p. Nodila cijenim jer je jednom vrlo lijepo i ponizno prihvatio ispravak koji sam mu uputio mailom nakon jedne njegove mise. Općenito mi se čini pristojan svećenik, ne bih mu zamjerio ni tu neku filozofirajuću crtu kojoj očito teži (bolje i to da ga privlači, nego materijalizam). Bio sam samo na par njegovih propovijedi, imale su onaj "šibajmo po farizejima" stil. Primjetio sam kako taj stil koriste mnogi svećenici "intelektualci" koji time prikrivaju da su izgubili vjeru, ali čini mi se da kod p. Nodila to nije slučaj. Jedino što bih mu predložio da propovijedi govori uspravno jasnijim i čvršćim glasom, a ne kao da se nalaktio na šank dok ga hvata san pred zatvaranje birtije.

Vratimo se s ove digresije (sreća pa nemam nadređenog urednika na ovom blogu) na temu posta. Slažem se s p. Nodilom o beskorisnosti tužbe. Simpatično je i kako pater, znajući da to ne pristaje svećeniku, ipak ne može izdržati podsjetiti na Josipovićev nadimak "smrznuta lignja", pa se kao poziva na Index. No, zatim slijedi problematični dio paterovog članka. Kako i sam kaže, prelazi na filozofsko područje. Dobra je stvar što p. Nodilo nije tako verziran u dvoznačnosti i modernističkom zamućivanju pitanja kao neki drugi bitno.netovi komentatori (prvenstveno mislim na Hrvoja Vargića, ali povremeno i Ivu Džebu). Kažem da je to dobro zato što znači da je autor nastavak teksta koji navodim vjerojatno iznio iskreno kao "samorazumljivu" priču koju je popio studirajući teologiju na KBF-u, a ne kao uvjereni modernist poput većine profesora koji ondje predaju. Kaže pater:
Pored humora, u ovom slučaju se krije i jedna filozofska nota, koja je malo ozbiljnija od ove humorističke. To je pitanje slobode govora i, s tim povezano, pitanje tako često spominjanog govora mržnje i uvrijeđenosti. Dobro je znati da je sloboda govora jedan od najvažnijih stupova modernih zapadnih društava. Kad nestane slobode govora, znak je da se bliži neki totalitarizam i da fundamentalisti izlaze na svjetlo dana.
Neću ulaziti dublje u to zašto je zastupanje neograničene slobode govora i vjerske slobode potpuno suprotno katoličkom nauku (usp. npr. ovo, ovo i ovo). Ni po kojem katoličkom principu ne može primjerice ono što Index.hr ili Jutarnji redovito objavljuju, spadati u zaštitu stupova društva za koju bi se katolici mogli zalagati. Ako i priznajemo da neke stvari u današnjim okolnostima moramo tolerirati, ne postoji nijedan valjan razlog da štitimo nečije "pravo" da govori protiv Katoličke Crkve ili njezinih svetinja te općenito promiče nevjeru i nemoral. Ako je uopće potrebno naglašavati, to ne znači da nam je zabranjeno govoriti i pisati protiv lažnih božanstava ili proroka kakvi su primjerice islamski Alah, Muhamed, Luther itd.

utorak, 17. listopada 2017.

Dobrostivo štiti uredbu svoju, koju si dao za umnožavanje ljudskoga roda

Prošle subote imali smo priliku prisustvovati radosnom događaju, ženidbi po tradicionalnom obredu. Na istočnom rubu grada Zagreba nalazi se lijepa stara crkva u kojoj je prostor svetišta uništen tijekom postkoncilskog posadašnjenja. Srećom, ostala je barem freska u apsidi koja usmjerava pogled vjernika i donekle iskupljuje sadašnje stanje.

Obred sakramenta ženidbe je u svojoj konkretnoj realizaciji bio vjerojatno najovisniji o lokalnim običajima. Ovdje je prikladno korištena zagrebačka verzija rimskog obred. Nakon kratkog nagovora zaručnicima o kršćanskom shvaćanju ženidbe, slijedi odmah bitan dio sakramenta, tj. privola. Potom svećenik ruke zaručnika i zaručnice ovije štolom i čineći znak križa združi muža i ženu u ženidbi. Slijedi škropljenje blagoslovljenom vodom te blagoslov i razmjena prstenja. Nakon kratke svećenikove molitve, završni je čin zaklinjanje zaručnika i zaručnice na raspelo koje potom poljube.
Tako mi pomogao Bog,
Blažena Djevica Marija
I svi sveci Božji,
Da ovdje nazočnu N. ljubim
I nju za svoju zakonitu ženu uzi­mam
Po naredbi Božjoj
I po običaju svete matere Crkve,
I da nje nikada ne ću ostaviti
Do svoje ili njezine smrti.
Tako mi pomogao Bog,
Blažena Djevica Marija
I svi sveci Božji!
U ime Oca + i Sina i Duha Svetoga. Amen



Sve skupa bilo je gotovo za desetak minuta, a zatim je uslijedila misa. Pjevao se ordinarij prema anđeoskoj misi uz pučke pjesme po izboru zaručnika. Posebnost ženidbene mise, osim, jasno, vlastitih molitava, pjesama i čitanja, su molitve koje svećenik moli okrenut prema zaručnicima (koji su tada već muž i žena) nakon očenaša i poslije pričesti. Posebno je lijepa duža blagoslovna molitva poslije očenaša:
Bože, koja si svojom svemoćnom snagom sve stvorio iz ničega, koji si uredio svemir i dao čovjeku, što si ga stvorio na svoju sliku, ženu kao nerazdruživu pomoćnicu tako, da si tijelu žene dao početak od muževljeva tijela učeći, da se ono, što si ti našao za dobro stvoriti iz jednoga, ne smije nikada rastavljati. Bože, koji si posvetio ženidbeni savez tako uzvišenim otajstvom, da si u ženidbenom vezu dao sliku otajstvenog veza Krista i Crkve; Bože, po kojem se žena sdružuje s mužem, i ova od početka ustanovljena zajednica dariva onim blagoslovom, kojeg jedinog nije digla kazna istočnoga grijeha ni osuda potopom: milostivo pogledaj na ovu svoju službenicu, koja se ima vjenčati ženidbenim vezom pa moli da je štitiš svojim okriljem. Neka bude na njoj jaram ljubavi i mira, neka se vjerna i čista uda u Kristu. Neka vazda nasljeđuje svete žene: neka bude ljubazna svome mužu kao Rahela, mudra kao Rebeka, dugovječna i vjerna kao Sara. Ništa u njoj neka ne ugrabi za sebe od njezinih djela onaj začetnik grijeha. Neka se od srca drži vjere i ustraje u zapovjedima. Združena s jednim mužem neka bježi od nedopuštenih općenja. Neka štiti svoju slabost snagom stege: neka bude časna ćudoređnošću, poštovana radi stidijivosti, poučena nebeskim naukama, neka bude blagoslovljena djecom, neka bude prokušana i nevina, neka dođe u mir blaženih i u kraljevstvo nebesko. A oboje neka ugledaju sinove sinova svojih do trećeg i četvrtog koljena i dođu do željene starosti. Po istom Gospodinu...

Nakon mise, svećenik je opomenuo narod da čestitanja obave ispred crkve iz poštovanja prema svetosti mjesta. Nedugo iza toga uputili smo se na proslavu i sve je prošlo, kako reče jedan godinama mlad, ali duhom zreo uzvanik, kao "prava kršćanska svadba".

Čestitam novom bračnom paru riječima sluge Božjeg o. Ante Antića:
Bog Vas dragi napunio svojim posebnim milostima i darovima, da ispunite svoje dužnosti na veću slavu Božju, na posvećenje Vaše i Vašega potomstva i na dobro svete Crkve i našega naroda!

Neka ovaj kratki izvještaj bude poticaj i drugim našim svećenicima da se odvaže podijeljivati sakramente po starom obredu.

petak, 13. listopada 2017.

K tebi oči podižemo






K tebi oči podižemo,
Djevo sveta, Djevo čista:
ti si sjajna ona zvijezda,
koja Spasom nama blista.

Kad nas strasti, bura vije,
kad nas studen grijeha bije:
ti si, Djevo, sunce naše,
što nas zlatnom zorom grije.

Grij nas, grij nas s tvog nam žara
zlatnim plodom duša rodi!
Blistaj, Djevo, blistaj, zvijezdo,
u Raj sveti ti nas vodi!

Tamo, tamo, gdje je vječno
proljet Mira duševnoga,
tamo, Majko, gdje je Carstvo
božanskoga Sina tvoga!

tekst: Ferdo Rožić
izvedbe: 1, 2.