utorak, 1. ožujka 2016.

Duhovna lirika utorkom 37



DANAS MENI, SUTRA...

Bože, otkad već se nije
Sjetila te familije!
Ta ona i domaćica
Bjehu dvije mile prije!
Na daleko odseliše
I nekako — zanijemiše...
Ali danas — vidićete —
Poći će im u posjete!

Dalek to je gradski kraj
Treba sjesti na tramvaj...
Napudrala milo lice
I navukla rukavice,
Šešir, torbu, kišobran
Jer je nešto mutan dan...
Pa kad neće sunce sjati
Barem će se čavrljati!
Svi će kliknut: ah evo je!
No napokon! Vrijeme joj je!

Kad završi duga cesta
Bila je na licu mjesta.
Ali, što to vidi tamo?
Ruševine vidi samo.
Gdje je ona kuća bila?
Dama traži, dama ište
Tu obitelj to kućište...
Gdje je samo čeljad draga?
Al čeljadi niti traga!

Gdje je djeda? Baka stara?
Pita dama tog zidara.
Neznam reče dobar čovo,
Kazaše mi: ruši ovo!
— Da se nisu znanci mili
Negdje drugdje otselili?
A radnik će prstom pravo
Uprijeti u nebo plavo:
— Ili tamo gore hajte...
Il za znance ne pitajte...
— Ta zaboga što i kako?
— Sve im pođe naopako:
Smrt zakucnu na ta vrata,
Umrije mati, umrije tata...
A dječica?
Zlatan? Zlata?
Tu nek ništa se ne ište,
I Zlaticu i Zlatana
Poslaše u Sirotište!

Vraćajuć se ova dama
Gušila se u suzama.
Sa tugom na dobroj duši
Plače: »Bože, sve se ruši!«
Sve je puno tuge jada,
Sve umire i propada!
A i nebo plakalo je
Ko da kaže: tako to je;
Na svijetu se sve promjeni
Jučer njemu, sutra meni.

(Novo doba za djecu, Split, 16. studenog 1935.)

Nema komentara:

Objavi komentar

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.