I dobar i koristan

Fra Šime Ančić, koga je fra Rufin Šilić 1950. god. ispitivao o fra Bariši Drmiću, reče za njega: "Bio je to čovjek velike molitve. Nikad mu nisam došao, da ga nisam našao u crkvi, gdje kleči. Kad god sam došao, morao sam mu naložiti vatru i skuhati ručak, jer niti je kuhao niti vatru ložio…"

[...]

"Posija sam žito – pripovijeda dalje Ante – na njivi od dva dana oranja još u ožujku. Bilo je lipo vrime. Kad sam sve završio, navečer nasta velika oluja i nevrime. Okolna brda je za kratko vrime prekrio snig. Uzorana njiva je isto bila prekrivena snigom. Poslije toga punuše velike bure, mrazevi se pojaviše. Skoro misec dana je to tako trajalo. Mislio sam da je sav moj trud bio uzalud. Počelo žito nicati ko pirika. Ljudi mi govorili da to priorem, ali ja nisam htio. Neka bude, što Bog da! Da kako ću pričati… Malo pomalo ugledalo se žito. Iz jednoga zrna po dvadeset drugih struka je raslo. Dobro žito bilo. Ali navalili vrapci. Po čitava jata su dolazili. Pogaziše i poidoše. Mećao sam i plašila i gledao sakriven. Ništa nije pomagalo. Oni idu čak na plašila. Nije mi drugo preostalo nego poći k fra Bariši. Bio je tada u Seonici. Sićam se ko danas. Poslao me da nalijem vode. Onda smo otišli u kapelicu. U kapelici oltarić, ja to sve stavio na oltarić. Fra Bariša uzeo neke knjige i počeo moliti. On je klekao i molio, molio. Meni dodije klečati, pa ustanem. Ne mogu od stida stajati, pa opet kleknem… A on. Bože moj, kao da je niko iz zemlje… Kad je završio, kaže mi: ‘Sinko, hajde pokupi ovo sve i pođi u miru!’ Reko mi je da idem naoposum okolo žita, da škropim blagoslovljenom vodom i molim Virovanje i Isusovu krunicu. Čim sam došao kući, to sam učinio. I gledao sam svojim očima kako jata vrebaca leteći žele pasti na žito, ali ni jedan ne pada, nego samo fijukne, pa odleti dalje. Nije mi od tog trenutka falilo ni jedno zrno."

Petar Filipović iznosi svoje mišljenje: "Fra Bariša je bio dobar. Osobito ga pamtim po tome što je molio na golim koljenima. Za nj se čulo po tome što je čudesa činio. Zato su dolazili k njemu sa svih strana. Evo, ispričat ću ti kako je bilo kad su u nas u Studenoj navalile gusjenice na kupus. Kupus dobar, ali i gusjenice uništiše sve za nekoliko dana. Otišli mi po fra Barišu. Došao fra Bare i molio, blagoslovio vodu i tom vodom blagoslovio kupus. Kad su gusjenice počele jedna za drugom ići, dođoše do vode i prestriješe vodu. To sam ja skupa s drugima gledao svojim očima. Nije se više ni jedna u kupusu pojavila."

(izvor)

Priznanje granica

Uopće uzevši primjećuje se kod svih ukazanja kako su apostoli vrlo polako i s primjesama sumnjičavosti dolazili do vjere. Za Ivana je napisano da je počeo vjerovati kad je vidio prazan grob. Ali to još nije bila potpuna vjera: »Još naime ne bijahu razumjeli pisma, da je trebalo da Isus uskrsne od mrtvih« (Iv 20, 9). Učenike iz Emausa morao je Uskrsnuli s naporom dovesti do razumijevanja Pisma (Lk 24, 25) Završetak Markova Evanđelja više puta naglašava, kako učenici nisu htjeli vjerovati različitim svjedocima (Mk 16, 9 i sl.). Lukino Evanđelje izričito ističe da su apostoli izvještaj žena o uskrsnuću držali izmišljotinom (Lk 24, 10). 

Tako se izvještaj o Tominoj sumnji sasvim uklapa u psihološko stanje ostalih apostola, dapače s psihološkim stanjem svakog pojedinog čovjeka, koji je suočen s takvim događajem koji se protivi svakom iskustvu, kao što je Kristovo uskrsnuće. Toma zahtijeva da, prije nego povjeruje, stavi svoje ruke na rane Uskrsnuloga. 

Osam dana nakon toga ponovno se javlja Isus apostolima, kad je bio prisutan i Toma. Uistinu je Isus ponudio Tomi da dotakne njegove rane. Toma je u isto vrijeme bio svjestan svoje ograničenosti; dok je Gospodin govorio o ograničenosti ljudske spoznaje Boga: »Blaženi, koji ne vide, a vjeruju«. To ujedno znači, da je čovjeku pogled u novi svijet, u koji je Isus ušao uskrsnućem, gledanje njegove božanske slave (Lk 24, 26) u ovozemaljskoj opstojnosti, ograničen. Ovdje na zemlji nam preostaje samo vjera, i to vjera u onoga koji se je svojoj »braći« (Mt 28, 10) javio kao uskrsnuti i živi. Nisu mogli potpuno shvatiti što je u biti činjenica uskrsnuća, nego da moraju vjerovati onima koji su do te vjere došli i tu vjeru svjedoče. 

Zato je ovaj evanđeoski izvještaj konačno za nas poziv na poniznost, na skromnost i priznanje granica, mogućnosti ograničenosti. Svijet će nam uvijek bivati veći. Sve više čovjek prodire u spoznaju divnog sklada i svrhovitosti svemira. Sve više spoznaje beskonačnost svemira, svoju nesposobnost da u sve prodre. Pošto za nas svijet postaje veći, još veći je za nas Bog. On će za nas sve više biti neobuhvatan i nedostižan. Ako uopće nešto možemo saznati, tada nam to mora biti objavljeno po samoj Božjoj objavi. Ali to što o Bogu znamo samo je početno spoznanje, kao sjene što padaju na izvor svjetla, koje nas toplim i svjetlećim zrakama podsjećaju, da sunce zaista postoji. Potpuna spoznaja Boga, gledanje Boga, biti jedno s Njim, to nam je obećano za vječnost. Na ovom se svijetu moramo zadovoljiti s onim što nam je Bog objavio o sebi. Ovdje trebamo samo vjerovati. Vjera nas potiče da budemo svjedoci evanđeoske vijesti osobito onima koji su daleko od Boga, da i oni doznaju za Božju objavu i da je dalje šire.

(izvor)

Alleluja, alleluja. Pascha nostrum immolatus est Christus.

Sretan Uskrs!

Njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste

 

Ostanimo u podnožju križa, 

gdje nas zove naš Ljubljeni, 

i kad ne možemo više, 

zadovoljimo se da ga gledamo. 

(sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)

Majka supatnica

Eno je pod Križem: stoji jaka i hrabra, i evo mi moj Učitelj veli: Ecce mater tua. On mi je daje za Majku. I sada, kad se vratio Ocu, kad je stavio mene na svoje mjesto na Križu, da pretrpim u sebi, što nedostaje njegovoj Muci za njegovo tijelo – Crkvu, sada je opet tu Djevica, da me nauči trpjeti poput Njega, da mi kaže, da mi objavi posljednji pjev njegove Duše, što ga nitko osim nje, njegove Majke, nije mogao zamijetiti.

Kad budem izrekla svoj consummatum est, opet će me ona, Janua Coeli, uvesti u božanske dvore, šapćući mi posve tiho tajanstvene riječi: Laetatus sum in his quae dicta sunt mihi, in domum Domini ibimus…

(sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)

Ljudi traže kruha, a »duhovi« im daju kamen; ljudi mole ribu, a »duhovi« im daju zmiju

 

Kako se vidi, javljanje duša iz vječnosti — makar ono usliedilo na »molbu«, ali pod pogodbom: ako to Bog dopusti — nema ništa zajedničko sa »Spiritiziranjem«. Da se mogu javiti duše iz čistilišta ili iz stanja blaženstva, jasno je za onoga koji vjeruje, da uistinu postoji Bog. Bog može dopustiti ili naložiti, da se jave duše pokojnih. Naravski, nije lako imati sigurnu spoznaju o tom, da se ne radi o bilo kakvoj obmani, nego da uistinu stojimo u vezi s individualnom dušom izvjestnog pokojnika. Uostalom, nije ni lako znati, da li se kod pojedinih »čudesnih« ozdravljenja radi o pravom čudu; ali zato ipak može biti, a i ima slučajeva, u kojima sasvim sigurno znamo, da je izključeno svako naravno tumačenje, te prema tome da se radi o pravom čudu. Traži se, dakle, najveći mogući oprez, iskreno savjetovanje s izkustnim duhovnim vođom i stroga kritičnost u prosuđivanju pojedinih pojava. 

Možda će tko misliti, da se ne javljaju i niti ne mogu javljati duše pokojnih samo zato, što bi mu se inače sigurno već bio javio pokojni prijatelj ili tko drugi. Slično je mislio i sv. Augustin, kad je rekao bi mu se sigurno bila javila njegova pokojna majka, koja je s toliko ljubavi bila zabrinuta za njega i njegov spas. Međutim u toj stvari ne možemo ništa tražiti ili zahtievati. Kad ne znamo za uvjete koji su potrebni bilo sa strane Boga, bilo sa strane pokojnih, bilo sa strane nas živih — kako ćemo onda tražiti, da se stvar mora odvijati po našim zahtjevima i očekivanjima?

Sigurno je samo ovo:

Ako Bog dopusti, da nam se javi duša pokojnoga, onda on sigurno ima pred očima ili dobro te duše ili naše vlastito dobro; u svakom slučaju i ta pojava mora biti na izvanjsku slavu Božju.

Zapamtimo, da prema jednom dekretu Urbana VIII. i sama Crkva u ovoj stvari ostavlja vjernicima podpunu slobodu. Izvještaje o tom, da su se u određenim slučajevima javile duše iz čistilišta, kao i eventualna vlastita izkustva o takvim pojavama ne treba uzeti kao stvar, u koju se naprosto mora vjerovati zbog autoriteta Božjeg, nego ih treba izpitati i prosuđivati kao svaku drugu činjenicu, Mjerodavni su zakoni ljudske znanstvene spoznaje.

Ali zapamtimo i sliedeće. — Duše, koje još pate u čistilištu, u prijateljstvu su s Bogom: njima je vječno blaženstvo već osigurano, ne mogu ga više izgubiti, samo još moraju izdržati vremenitu kaznu. Smrću je za njih prestao »dan djelovanja«. Zato, ako se javi duša iz čistilišta, onda to mora biti s privolom Božjom; inače bi sliedilo, da duše u čistilištu mogu, ako ne sticati zasluge, a ono barem zaslužiti nove kazne. Ako je pak sigurno, da se duše iz čistilišta mogu javiti samo uz privolu Božju, onda je sigurno i to, da se one ne će javiti, da bi nas tjerale u strah ili da bi nam naškodile. Ako se one jave, onda se jave zato, da bi tražile našu pomoć ili da bi nam poručile nešto, što je nama u pomoć i na spas. 

U vezi s ovim primjetbama razumjet ćemo, da ne moraju biti prazne »pripoviesti« ili »izmišljotine« ili »obmane« svi oni slučajevi, u kojima se dogodi, da na pr. bez mehaničkog uzroka stane ura, i da poslije doznajemo, da je upravo u to isto vrieme umro neki naš rođak ili prijatelj; — da je pala slika sa zida, i da se baš u to isto vrieme dogodila nesreća jednom našem znancu, koji nam je iznenada došao u misli; — da smo iznenada vidjeli neku više ili manje određenu prikazu, koja je onda za tren oka opet nestala, i da je ova pojava naviestila smrtni slučaj itd.

Kažemo samo, da su to moguće stvari, ali se, dakako, svaki konkretni slučaj mora točno izpitati. U mnogim će slučajevima izvještaji biti tako neodređeni i podatci tako nejasni ili »nemogući«, da se ne će moći doći do pravog suda. Zato je promašeno, ako mislimo, da moramo za svaki pojedini slučaj naći pozitivno rješenje. Strogo uzevši nije ni potrebno, da imamo jasan i siguran odgovor za svaki konkretni slučaj; odgovor je uviek vezan na stanovitu mjeru uvjeta i podataka. Već je mnogo, ako barem donekle znamo za granice onoga, što je moguće, te ako barem u nekim slučajevima možemo doći do sigurnog suda. Ni najbolji liečnik ne može uviek i u svakom slučaju sa sigurnošću ustanoviti vrstu bolesti. Ipak smo zahvalni i sretni, što on barem u nekim slučajevima može sigurno znati, od čega bolujemo.

(izvor)

Devetomjesečna devetnica Gospi Guadalupskoj

Molitva 

devetomjesečne devetnice Gospi Guadalupskoj

za svakodnevnu molitvu od 12. ožujka do 12. prosinca 2024. godine

 

O djevičanska Bogorodice, utječemo se pod tvoju obranu i molimo tvoj zagovor protiv tmine i grijeha koji sve više obavijaju svijet i prijete Crkvi. Tvoj Sin, naš Gospodin Isus Krist, tebe nam je dao za majku kad je umro na križu za naše spasenje. Tebe je također poslao 1531., kad su nas opsjedale tama i grijeh, kao Gospu Guadalupsku na Tepeyacu da nas vodiš k Njemu koji je jedini naše svjetlo i naše spasenje.

Po tvom ukazanju na Tepeyacu i po tvojoj trajnoj prisutnosti s nama na čudesnom ogrtaču svoga glasnika Ivana Didaka milijuni su se duša obratili vjeri u tvoga božanskoga Sina. Po ovoj devetnici i po našoj posveti tebi, ponizno zazivamo tvoj zagovor za svakodnevno obraćenje našega života Njemu i za obraćenje milijuna drugih koji još u Njega ne vjeruju. U našim domovima i u našem narodu vodi nas k Njemu koji jedini pobjeđuje grijeh i tamu u nama i u svijetu.

Ujedini naša srca sa svojim Bezgrješnim Srcem da bi naša srca pronašla svoj pravi i trajni dom u Presvetom Srcu Isusovu. Neprestavno nas na na našem životnom hodočašću upravljaj prema vječnom domu s Njime, tako da se naša srca, sjedinjena s tvojim, uvijek pouzdaju u Božje obećanje spasenja, u njegovo milosrđe koje nikada ne iznevjeruje one koji mu se obraćaju ponizna i skrušena srca. Po ovoj devetnici i našoj posveti tebi, o Djevice Guadalupska, vodi sve duše u Americi i širom svijeta k svomu božanskom Sinu u čije ime molimo. Amen.

 

Rajmund Lav kard. Burke

Skvarenje na najvećem stupnju

Ma reći će tko: Ta vi, otče, jako umanjiste broj pravih krstjanah, kao da bi htjeli reći, da dobrih i svetih, koji bi podpuno zakon božji ovršivali, niti neima, što ipak mislim, da biti nemože. Ne, ne, bogoljubni krstjani, nemogu kazati, da neima dobrih i svetih krstjanah. Hvala neizmjernomu milosrdju božjemu, koje nikad sv. crkvu tako zapustiti neće, niti dopustiti, da se svi u njoj skvare! Bog naime, dragi moji! i u ovo vrieme, gdje je skvarenje na najvećem stupnju, kraljuje nad nami i bdije, te odabire mnogo svetih crkovnjakah i redovnikah obojega spola, mnogo bogoljubnih svjetovnjakah, koji iz svih silah nastoje volju božju izpuniti, te onako, kao što im zakon božji i sv. evangjelje zapovieda, žive. U zao čas dakako, da nikoga takovoga bilo nebi! Porad ovih Bog sviet ovaj jošte uzdržaje; jer mu molitvami svojimi srdjbu ublažuju. Sviet ovaj bi propasti i svršiti se morao, da nestane sasma pravih krstjanah. Ali porad svega toga nevaramo se, dragi krstjani! ako kažemo, da jako malo imade pravih krstjanah u razmjerju s onimi, koji, zametavajuć zakon božji, nehaju za dobro, već neprestano u griesih žive. Osim ono malo dobrih krstjanah, ostali nisu drugo, kao što govori Salvian, nego sklad svih zalah.

(izvor)

Primorani smo boriti se

Susreti s profesorom Bileckim

Kada sam se god kasnije u životu sjetio dvomjesečnoga boravka u Judenburgu, uvijek su izbili u prvi red kao najsnažniji dojmovi: glad, studen i obračunavanje s naivnim sveslavenstvom.

Bilo je i opet jedno zuboboljno i reumatično veče.

Ja sam popio večernju vojničku crnu kavu i pojeo komad kukuruznoga kruha, koji mi je ostao od podne. Strpao sam u vojničku kabanicu tintarnicu, pero i blok papira za pisanje te sam s pismenim dopuštenjem, da mogu izostati u gradu do dvanaest sati u noći, izašao iz kasarne na ulicu.

Onda kada su u bijedi

Krug budućnosti Rusije proširuje se. Utemeljeno je načelo cijeloga novog svijeta, načelo kojemu je svrha obnova kršćanstva posredstvom sveslavenske pravoslavne ideje i uvođenje nove misli u čovječanstvo. To će se zbiti čim Zapad istrune, a istrunut će kad papa pošto konačno izobliči Krista – tim samim dozove ateizam u pokvareno zapadnjačko čovječanstvo.

Dostojevski u pismu Majkovu 15. svibnja 1869.

Sveti Otac posvetit će mi Rusiju, koja će se obratiti, pa će svijetu biti poklonjeno jedno razdoblje mira.

Gospa Fatimska 13. srpnja 1917.

* * *

Lik Tarasa Ševčenka nad Rusijom¹

Sveta Crkva u ime Božje kazuje ti i propovijeda sad u korizmi, da je sve, što je na zemlji, prolazno, i da su sve radosti na svijetu samo jedna taština.

Bog hoće, da se svi ljudi spase, da se svi griješnici na pokoru obrate. Ali bez milosti se Božje nitko ne može spasiti; bez milosti ne mogu nevjernici doći do spoznanja istine, ne mogu se ni griješnici obratiti na pravu pokoru, niti pravednici ustrajati u dobru do konca života. Te milosti Bog nam ne da bez molitve. Isus pak hoće, da molimo u Ime Njegovo, neka se zna, da nam je On zaslužio sve milosti. Bog nam, istina, daje prve milost i bez molitve, kao: poziv k vjeri, ili kad poziva griješnika na obraćenje, ili milost molitve. Ali drugih milosti, osobito milost ustrajnosti, po običnom redu stvari, ne daje nam nego po molitvi. Odatle i zaključuju sv. naučitelji, da je molitva svima, koji su došli k razumu, potrebita za spasenje. I to je članak naše sv. vjere, da se odrasli bez molitve ne mogu spasiti, jer bez molitve ne mogu dobiti milosti, što su nam za spasenje potrebite. 

A te milosti valja moliti u Ime Isusovo, neka se zna, da nam se sve milosti daju po zaslugama Isusovim. Zato i griješnici treba da se s pouzdanjem utiču k Isusu, jer se postignuće milosti ne oslanja na našim zaslugama, nego na milosrđu Božjem i zaslugama Isusovim. Zato naš Spasitelj i potiče svoje učenike neka sve mole Oca nebeskoga u Ime Njegovo: "Zaista, zaista vam kažem ako što uzištete u Oca u Ime moje, dat će vam. Do sada ne iskaste ništa u Ime moje. Ištite i primit ćete, da radost vaša bude potpuna."

(izvor)

Obsluživati ne samo zapovijedi već i svjetovanja Gospodnja

[...] u zajedničkom dogovoru poslaše poruku Kati, da privede svog Antića iz Varcara u Jajce, neka bi se iz nejake dobi priviknuo u kući župskoj višoj bogomolji, i prisvojio si kojegod početke književnosti za buduću upravu njegova života. Vodi dakle Kata Antića, kao druga Anna svog Samuela, obučena bielim efodom skrovitog do tad ne očitovanog majčinog zavieta, da ga preda u ruke duhovnih otacah i žrtvuje na viek stanju redovničkom. Tiho tumače otci duhovni Kati nesmotrenost ovog zavieta, koja prieči u stanje redovničko jedinčad primati i majke lišavati u njihovoj starosti Bogom date si pomoći i podpore: nu junakinja Kata umiljeno moli otce duhovne, neka bi oni pomnjivo iskušali u Antiću pravo zvanje božje, a ne obzirali se na njezinu starost, koju sam, veli, čvrsto oslonila kad sam zaviet činila, na onoga koji je pravi jedini otac svih sirotah. Bože, Bože! koja sveta čuvstva obuzimahu nevino srdašce Antićevo, čujući ove razgovore! Mi bi rekli istinito, kad ga laskavo priupitkivaše majka i otci duhovni: želiš li biti redovnik? da su mu na vrhu jezika ostale neotrgnute rieči malog Samuela: ecce ego Domine, quia vocasti me.

(izvor)